Svojim otvaranjem Zlatni Klas Otrovanec već je bio nešto novo i drugačije, a ipak sa duhom starog i poznatog. Restoran je brzo stjecao ugled koji im dovodi goste iz svih krajeva Hrvatske, od mladeži koja je ludovala na tada legendarnim plesnim i disko večerima do uvaženih delegacija iz svijeta politike, gospodarstva, sporta i estrade.
S početnih 2 jutra na kojima je gotovo svako stablo posađeno paralelno nastanku ugostiteljske kuće, izrastao je park sad već ozbiljnih stabala, te se u međuvremenu proširio na 6 jutara i narastao do velikog voćnjaka od 1000 stabala šljiva. Sa potokom koji omeđuje imanje i malim ribnjakom stvorila se cjelina svojevrsnog seoskog perivoja kojim gosti rado prošeću ili se pak provozaju kočijama u idili nekog prošlog vremena, te su konji samim tim postali nerazdvojiv dio naše ponude.
Zbog izostanka konja sa nekad tipično podravskih imanja, oni postaju sad jedna od atrakcija ovog kraja. Sadašnjih 10 grla je poteklo iz vlastitog uzgoja na što je ponosan svaki ljubitelj konja. Prateći moderne trendove u turističkoj ponudi Zlatni Klas Otrovanec prerasta u ogledno imanje seoskog turizma, nudeći povratak izvornim vrijednostima prirode, zdravu domaću hranu, druženje sa životinjama i prijateljsku dobrodošlicu što prepoznaje hrvatska turistička zajednica, te seoskom imanju daje priznanja zeleni cvijet 2002 godine s brončanim znakom za turističku ponudu, unutrašnju uređenost , te uređenost okoliša objekta seoskog imanja .
Danas je “Zlatni klas Otrovanec” atraktivno mjesto za sve generacije, mjesto gdje prošlost nadopunjuje sadašnjost noseći nagovještaj da je budućnost Zlatnog klasa jedna beskrajna priča koja će i dalje mamiti osmjeh na lica njegovih gostiju. U davna vremena, još u doba okrutnih Turskih osvajanja, postojalo je malo selo, podno zelene Bilogore a zaštićeno rijekom Dravom na sjeveru. Zvalo se Črlena Klisa.
I živjeli ljudi u tom selu veseli i sretni sve do jednoga „črnoga dana“ kada je došla okrutna Osmanlijska vojska.„Turci idu Turci“ povikaše seljani te stadu bježati, nevini s djecom i ženama.
Turci selo zapališe, porušiše crkvu, a zvono crkveno ukradu za popravak svojih topova. Jadno selo razbježalo se, pola na sjever a pola na zapad, ovi na sjeveru okupiše se oko jedne pitome Kruške gdje je bila jedna mala maca, i tu nastane Pitomačka ili Pitomača. A ovi na zapadu okupiše se oko jednog malenog pitkog jezerca, odlučili se tu nastaniti i nisu se mogli sjetiti imena za novo selo svoje.
Nedugo nakon toga Turci ponovo krenuše u osvajanja svoja zla, i ljutiti seljani oko malenog jezerca na zapadu odlučiše ne bježati .„Boriti se nemremo malo nas je, a Turaka preveč“ zavape oni jadni. I tada jedan mudri starac naloži seljanima da sakupe hitro u okolnim poljima, točno te i te trave, te počne kuhati otrov.
Kad je otrov bio skuhan izlije otrovnu tekućinu u maleno jezerce. Stanu se mještani zbunjeno došaptavati „Pa kaj to mudri stari dela, kaj bumo sad pili . Mi se bumo snašli, mi poznamo naš kraj i znamo za skrite potoke vu visokim travama a Turci ne “ kaže mudri starac i tako bi. Došla brza vojska, na brzim konjima i stala napajati vruče konje na malenom jezercu.
Konji turski popadaše jedan po jedan mrtvi, a i dosta vojnika pilo je otrovnu vodu u. A mudri starac kaže zbunjenom vojskovođi „Sad si bome Otrovanec jeden“. I počne u panici bježati zla vojska na istok, vičući „Otrovanec, Otrovanec!“. Veselo selo malo slavilo je pobjedu nad zlom turskom vojskom, a mudri starci u selu kažu „Nek se tak i selo zove pa nam više nigdar nebuju Turci došli, Otrovanec, da Otrovanec“.
